MASKARADA

24
Share
Copy the link

Sve u svemu, nije bilo dobro. Par nejasnih sličica se zalepilo, i nije htelo da makne. Lagala je. Držala ih je tu, iako im je sadržaj bio mrljav a kompozicija katastrofalna, kao što se u kućama čuvaju već izbledele reprodukcije sa kalendara koje pokrivaju vlagu na zidovima.

Njima je krila svoja gnjila mesta. Ona, čiju je živost čuvao samo taj proces truljenja. Truljenje je dodatno narušavalo onih p*llika kojima je pokušavala da sakrije čitavu stvar.

Čitava stvar. Čitava stvar je zparavo klupko nerava, nesto kostiju i kože. Trebalo je nekako ubiti i težak zadah buđi. Nikotin i prepečena loza, odlučila je. Rezak miris duvana, oštra nota alkohola, i osmeh kao kada popiješ sirće. Još jedna cigareta, još jedna čašica. Bila je spremna.

“Šta želiš?” pitale su tamnocrvene usne sa lica koje je svedočilo zdrav životni stil i parolu “sve se može kad se hoće”, iako je istina ležala u obratnom.. Zaborav, pomislila je. ” Duplu lozu” ipak je rekla, prateći reči osmehom i mahanjem cigarete kako bi zabašurila miris memle. Opet. Skrenuti pažnju, publika prati prste, makar požutele od nikotina. Oči ostaju u senci.

Krupna šaka se spustila na njene butine, pogledala je… bele, zategnute. Nekoliko čašica domaće loze je dalo rezulatta – na brzinu su se skinuli slojevi budji, jak alkohol je zategao kožu… ah ta loza, osmehnula se. Jedan broj niskih udaraca koje joj je zadalo vreme skrivala je narandžasta tkanina. Slagalo se uz plavomodro.

Nije smela previše da okleva, učinak alkohola je kratkotrajan, mora završiti do ponoći, kao Pepeljuga, pre nego sto se ponovo sparuši i prekrije je zeleno tkivo.

“Želim tebe”, oštar miris alkohola je već sasvim ispunio prostor, više nije bilo opasnosti da se nasluti memla. Pokretati šake, iluzionstkinja… ćiribu ćiriba, lagan dodir preko pamuka, od vrata ka stomaku, ovlašan pokret kukova, nikada naglo, nikada oštro, da se ne bi raspala, da ne bi načeti nervi podivljali, da ne krene zatrovana krv, da ne pokuljaju napola raspadnuti *.ani.

Ja sam jebeno Frankeštajnovo čedo.

Vazduh okupan lozom anstezirao je njegova čula, divno. Još jedan lagan pokret… “Skini majicu” šapnula je iz alta obmotanim duvanom, i već mu raskopčavala farmerice. Nije imala mnogo vremena, nije smela biti brza.

Želim zaborav. Želim malu smrt.

Čelom je dodirnula njegove grudi, udisala njegov miris sapuna, to bi moglo da joj da još koji minut opstanka.

Moram uroniti. Moram uroniti.

Udahnula je duboko, loza, sapun, muški dezodorans, jednu slutnju, meko zagrizla mišicu…. ne, mora on uroniti, dok su joj butine još uvek bele i zategnute. Pod dlanom joj je šuštala njegova kosa izbočina iz mraka, njene su butine pravile latinično V.

Viktorija.

Bože, kako cinično, pomislila je, ali je jezik već prešao preko dlačica, i ona proizvede jedan uzdah osluškujući kako se razleže oprezno, možda do vrata, najdalje do dna grudi, i kako jedno zalutalo automobilsko svetlo nakratko osvetlijava sluzav trag pljuvačke na njenoj butini, i kako opet, tonući u mrak, tuđ jezik tone u njenu sluzokožu, i kako se, pomislila je, stvara gusta delta potoka u dnu belog latiničnog V , da uopšte nije sigurna da li je jezik hranio njenu pičku, ili obratno, i pade joj na pamet reč oblaporno i negde preko stomaka pretrča joj slika debelog sveštenika. Trgla se.. . bucmasti sveštenik i jezik na klitorisu su se nesrećno poklopili. Nestajale su joj grudi, i kao da je osetila neku preteću težinu u rukama… buđ bi mogla probiti, prestravljeno pomisli. Još jedan trzaj zadovoljstva i straha, što pre, što pre, pre nego što istekne vreme…

“Tucaj me” rekla je tamnoj silueti od koje je zapamtila samo tamnocrvene usne i pokretljivost jezika, “tucaj me” i groznićavo jepokušavala da vrati crte lice kako bi umnjila strah koji je vrebao, nije išlio… mogla je da pamti samo ono što služi procesu raspada, iscuriće vreme, treba joj zaborav, mala smrt.

“Tucaj me” rekla je, ili samo pomislila, i posegla šakama na ono mesto gde je oko tamnocrvenih usana trebalo da se širi lice, pokušavajući da ga opipa, izvaja, vrati, stvori od drugih lica kojih se, shvati, takođe nije mogla setiti… odustala je.

Zaborav. Prekinuti tok misli, debele sveštenike koji trčkaraju i strah.

Skliznuo je glavić niz usmine, i ona oseti olakšanje, bilo je krajnje vreme, hiljade senzacija dok tvrd kurac lagano ulazi u pičku, svetlost unutar njene glave, ekplozija supernove koja prekriva i strah, debelog Taka, život i priključenija, visoku crnku duge kose koja prelazi semafor u Uzun Mirkovoj, na crveno, Andrejinu logoreju i po kila pregantnog ćutanja, friškog… i sve se slilo u onu deltu u dnu belog latiničnog V, ujednačen ritam, i crveni džin koji postaje beli patuljak, zgusnuta u dno utrobe, gasilo se, kao u straim pozorišnim zgradama, red

po red

po red

Stanka.

Stanka?!

A daj, jebo te… Prevrnula je očima. U kurac, a skoro je ponoć. Ugrizla se za usnu, i zubi su propali u buđ.