03- SEX I POMFRIT – STALNA KUHINJSKA KONFERENCIJA

44
Share
Copy the link

“Obožavam da ti ližem pičku!” izgovoreno iz jednog daha, negde iz stomaka, obožavamdatiližempičku, možda jedna reč, izvijen nad Matorom Ribom, zvučalo je kao proglas, decidan stav, možda pomalo preteći. Čiju pičku?! Ona zamenica od svega dva glasa je delovala odveć kratko, mogla je nestati, mogla se odnositi na bilo koju, iako su se izvijali kukove Matore Ribe (baš njoj su pripadali, kukovi) u tom istorijskom trenutku proglasa. Nije bila sigurna. Nikada nije bila sigurna. Nije baš često uspevala da prespoji res extensa i res cogitans, čak ni sada, dok joj (joj, njeno, Matora Riba) je telo nekontrolisano drhtalo pod jezikom ( čijim?)… “Ja, koje mora moći da prati sve moje predstave…” pokušala je sa tom mantrom. Predstava o zadovoljstvu, naznake Ja iza zamenica, predstava o drhtavim kukovima, vlažnim butinama, predstava o zalogaju pod jezikom koji nije njen. Ona je zalogaj.
Bila.

“E , žurim, gori mi pomfrit!” rekao je Onaj Mladić.

“A…?!” ostala je Matora Riba otvorenih usta.

“A…?!” dodale su još tri žene.

“Svršena stvar, sednica po hitnom postupku!” naredila je Višnja. Na liniji zalogaj- gorenje pomfrita, sazvana je sednica u kuhinji.

“Gori mu pomfrit…a ?” retoričko pitanje Divne, ujedno i tačka dnevnog reda. Jedina.

Ovaj, da… Usledio je iznimno koncentrisan, sažaljiv pogled tri drugarice, i prostrt pred Matorom Ribom.

“Dušo, možeš li izvući, KONAČNO, konkluziju?” pitala je Višnja ” Jedno je stvar bolovanja, u razumnom roku. Razumnom roku. Preseravanje nije bolovanje.”

Jasno, Matora Riba je progutala knedlu. Kuhinja je dobar kontekst za utvrditi činjenično stanje u svetu. Ima ‘leba, nema ‘leba. Mož’ se kupiti ‘leba?!

Ne.

“Ne može, jel’ da…?” potcrtavala je Ljupka.

Da, ne može.

“Da rezimiramo… ako je početak “obožavam da ti ližem pičku” a kraj “e, žurim, gori mi pomfrit”, umesto obratno, ili reći mu mu – na listi prirotiteta, TI ne mož ‘ parirati pomfritu, čak ni zagorelom… ŠTA KOJI KURAC RADIŠ , ŽENO? Ne, nisam mislila da sada misliš na njegov kurac!” rekla je Višnja.

“Ne mislim!” slagala je Matora Riba, i posvećeno počela da čisti fleku sa haljine.

” Ovo je kuhinja draga, u njoj se ne laže” dobacila je Divna “…završi to.”

Matora Riba je ustala, poravnala nabore haljine, još malo petljala oko one fleke, uzdahnula. Zalogaj je trebalo da vrati na svoje mesto. U kuhinju. U činiju. U tanjir. Pod*i žrtvu bogovima/boginjama, bogu, kosmosu, sećanju.

Dakle… jedna činija zagorelog pomfrita, tanji*a kajganom, tanji*a pitom krompirušom, činija krem bananica, čaša soka “moćne bobice”.

“Moćne bobice… daj…!” izletelo je Divni, Višnja ju je prostrelila pogledom, a Matora Riba joj je bila zahvalna.

Uz koji tekst se prinosi žrtva?

“Primite ovu žrtvu kuhinjski… ne, kuhinjske boginje, života vi večnog, jer postoji opasnost da me ubiju drugarice, Onaj Mladić, ili moje sećanje… Ili sve troje, u zajedničkom, *anizovanom aktu milosrđa. Znam, dosadna sam, iako imam pametnija posla. Možda. Ovaj, ok, imam pametnija posla. Elem, primite ovu žrtvu, a ja se svečano zaklinjem da je ovo moje poslednje pisanije na temu nesrećne zajljubljenosti. Možda. Dobro, nije možda, zaklinjem se. Valjda. OK, OK, zaklinjem se neopozivo. Ne, ne serem. Možda malo?! Višnja, jel’ neko posolio ovaj zagoreo pomfrit…?! Možda ne radi bez soli. Ok, slan je. Završiću… Dakle…Hm… Drage kuhinjske boginje, ne bilo vam teško, primite ovu žrtvu koju teška srca podnosim vama, kako bih mogla pisati nešto drugo… ma jok, časna reč, neću pisati poeziju.”

Ništa se nije desilo.

“I ne treba” rekla je Ljupka, i poljubila Matoru Ribu u teme ” To je tvoja reč. Ti si to.”

Tako prosto. Ja, koje mora moći da prati sve moje predstave. Matora Riba je kliknula na o*iju select all, predstave su se obrele u sivilu… delete, jedna po jedna. Razmišljala je o Recycle Bin. No, bila je u kuhinji, tu se ne laže. Uzdahnula je. Miris zagorelog pomfrita nije seksi.
OK.
Delete.