Prokletstvo crne ogrlice

36
Share
Copy the link

Uroš je stajao ispred izloga antikvarnice u centru grada. Gledao je izložene predmete. Jedna crna ogrlica mu se svidela i odlučio je kupiti. Ušao je u antikvarnicu i potražio prodavačicu. Unutra su se nalazili razni stari predmeti, posuđe i ukrasi. Prodavačica je sedela na stolici i čitala neku knjigu. Bila je to stara žena crne kose i crnih očiju. Ruke su joj bile suve i izborane i imala je dugačke nokte bele kao kost. Oko očiju je imala bore i neravnine, a podbradak joj je visio kao opuštena sisa. Nosila je naočari sa crnim okvirima i dugačkim kono*em.
-Dobar dan, izvolite.
-Dobar dan. Video sam ovu crnu ogrlicu u izlogu, želeo bih da je pogledam.
Stara žena ustade i zainteresovano pogleda Uroša. Prišla mu je i odvela ga ka ogrlici. Uzela je ogrlicu sa postolja i nežno je naslonila na dlan. Ogrlia je izgledala jednostavno ali je u sredini bio mali kristal bele boje.
-Ovo je redak primerak, to je ogrlica koja je pripadala pokojnoj babi Milki. Ona je bila veliki mag. Kažu da donosi sreću onome koji je nosi oko vrata. Urađena je sa puno truda i od izvrsnog materijala. Vidite kako se presijava na svetlosti.
-Baš je lepa, privukla me je čim sam je ugledao, ne mogu to da objasnim…hoću da je kupim.
-Veoma je skupa…
-Ne pitam za cenu.
Uroš je kupio ogrlicu i zadovoljno otišao iz antikvarnice. Odmah je stavio oko vrata i pošao je kući. Tamo ga je čekala devojka Tijana. Uroš joj pokaže ogrlicu.
-Pogledaj kako je lepa…sad sam je kupio…
Tijana priđe i pogleda ogrlicu. U očima joj se pojavi izvesna nelagodnost. Osetila je nekakvu čudnu energiju. Ali je oćutala i nasmejala se.
-Baš je lepa. Nikada nisi nosio ogrlice do sada.
-Da, čudno, ali ovo mi se baš sviđa.
-Super. Hoćemo ići sada u šetnju?
-Hoćemo.
Uroš i Tijana odoše da šetaju. Kako je vreme prolazilo, Urošu su se počele dešavati dobre stvari. Kao da mu je ogrlica stvarno donosila sreću. Našao je dobro plaćen posao i oženio je Tijanu. Ubrzo je Tijana rodila dete sa njim. I tako je prolazilo vreme u sveopštem blagostanju i sreći. Nekoliko godina je prošlo, a onda se Uroš promenio i postao je depresivan i nezainteresovan. Odjednom, ništa mu više nije bilo važno. Zatvorio se u kući i pio je dosta pića. Sedeo je u svojoj fotelji i po ceo dan gledao tv. Tijana je postala zabrinuta za njegovo zdravlje. Uroš se nije brijao a nije se ni kupao. Jedva da je i jeo išta. Totalno je propao za samo nekoliko nedelja. Oči su mu bile crvene i zažarene, pogled ludački i besciljan. Kao da je bio opsednut. Stalno je mrmljao neke reči koje Tijana nije mogla razumeti.
-Uroše, šta ti je, što si takav-kukala je Tijana a Uroš je nije slušao. Ona je ponekad primetila čudno svetlucanje njegove ogrlice i nekakve obrise u kristalu. htela je da mu uzme ogrlicu ali je on oterao i počeo je psovati.
-Nemoj da mi diraš ogrlicu!
Tijana ga povuče za vrat a on joj opali šamar. Od tog dana nije više htela da priča sa njim. Pokušala je da pozove doktora ali joj nije dozvolio. Osećala je da joj je život u opasnosti sa njim. Jedne večeri dok je ležala u krevetu, čula ga je kako šapuće nešto. Približavao se sobi i pogledao Tijanu. Imao je ludački osmeh i gledao je kroz nju. Držao je nešto u ruci sakriveno iza leđa.
-Uroše, šta ti je? Ne!
Uroš krene ka njoj i napadne je velikim nožem. Ona ga izbegne i iskide mu ogrlicu sa vrata. Ogrlica se prospe po podu i razbije u komadiće. Uroš padne na pod, kao da ga je neko šutnuo u stomak. Jaukao je i trljao glavu rukama. Pokidana ogrlica je izbacivala čudan miris. Tijana priđe Urošu i uhvati ga za ruku.
-Eto, vidiš, dragi, ta ogrlica, bila je prokleta…
Uroš je pogleda suznim očima i zagrli je. Nije više bio posednut i rekao je sebi da neće više nikad kupovati čudne stvari u antikvarnicama.