Večera za dvoje

21
Share
Copy the link

Ulazim tiho u tvoj stan. Nema nikoga. Duplikat ključa koji si mi dala zariva se u ruci. Uskoro dolaziš, to znam. Već te u sebi slutim na stepeništu. Kako otvaraš vrata sa punim kesama đakonija. Opustošila si prodavnicu. Stavićeš sve na sto, verovatno psovati onda krenuti da otpakuješ. Neke namirnice ređaš odmah u frižider, neke ostavljaš na stolu. Dve boce crnog francuskog vina, jedno pakovanje školjki i testenina. Listići dimljenog lososa. Ja ti pomažem, otvaram flašu. Po navici, pijemo iz iste čaše, za nama ne ostaju tragovi. Kad te vino bude pomalo ošamutilo naslonićeš se na mene, moje pantalone. Nećeš ništa osetititi, otkopčaćeš dugmiće i zavući ruku u moje farmerke. Tvoja nežna, topla koža, razliće vrelinu po meni. Počeću da rastem u tvojim rukama. Nasmejaćeš se. Držeći me za njega privući sebi i namestiti ono mesto gde se uho spaja sa vratom da ti tu dišem. Ogrebaćute te bradom i jednom poljubiti ogromnim vlažnim polju*em, tek onda ću priljubiti usne i disati ti na to mesto. Nehajno, ne gledajući ispiraćeš već isprane školjke, seckati beli luk. Moji prsti će preturati sokove u tebi, prvo polako pa sve jače i jače. Uzdisaćeš, disati kroz nos, pribrati se pa opet zaboraviti. Uskoro će mi ruka biti puna tebe. Tada ću uzeti šargarepu koju si očistila. Ona će se presijavati od mog i tvog – našeg zajedničkog dodira. Dodaću ti je da nastaviš da spremaš salatu dok se na kolena spuštam iza tvojih leđa. Tačnije dok klizim usnama niz njih, niz tvoju kičmu, između guzova pa ispod tebe. Sada sediš na meni, tvoji sokovi se prelivaju preko mojih obraza. Onaj skriveni bezobranik iz tvojih gaćica pokušava da izbegne naletima mog jezika, onda se vraća nazad, hvatam ga zubim, on ponovo beži, usisavam ga, vraćam. Stegla si me butinama jedna dišem. Nema sveta sa druge strane, u kožu obraza urezana mi je tvoja čipka. Vrištiš, vraćam se na sve, izvlačim i otpijam vino. Presijavam se. Presijavaš se. Postavljaš tavu sa školjkama u pećnicu, otpijaš iz naše čaše i vraćaš mi je u ruku. Spretno da nisam osetio već sam ti ustima, osećam tvoj dah vina, mešavinu karmina u dodiru koji me prožima, guta. Narastam u tebi do bola u krstima, igraš se. Priljubljuješ me iz obraz, on ti sklizne na usne pa u usta, vraćaš ga usta on se izmakne i sklizne ti na obraz. Pušiš ga celim licem, kosom, dušom. Vreme je da postavimo sto. Romantična večera za dvoje. Svećnjak, minimalističlki tanjiri, onda ukrase servijete, sve na na idelalnom mestu. Staješ iznad stola. Oslonila si se rukama na njegove krajeve. Prilazim ti s leđa i zabijam se u tebe. Zabijam, zvuči grubo, pre bih rekao da u tebe skliznem samo je po osećaju zabijanje. Izmičeš. Navučeš se još jače. Sklizneš na ivicu pa se vratiš, pa se zabiješ na mene. Vrtiš me po svojoj utrobi dok se štikle zabijaju i ostvljaju trag na pločicama. Izvijaš se ko tvoja unutrašnja jeka koju isterujem da odzvanja predvečerjem u tvojoj kuhinji. U pravom trenutku se skidaš sa njega. Nabubreo, presijava se od tebe. Opet ga stavljaš u usta, obraze, ruke, dekolte iz uha pod kosu. On ekslporida. Ostavlja za sobom beličasti trag na sve strane, prekrivena si mokri su ti krajevi kose. S njim u ruci razmazuješ svugda po sebi seme koje si prosula.
Rerna zvoni, otvaraš je iz nje kulja prijatni dim. Večeru stavljaš na sred stola i pališ sveće. Ja sam taman došao sebi, stavio ga u pantalnone i sve naše sokove sakrio od sveta. Krećem. Pratiš me u tišini. Na vratima ti se prilbližavam da te poljubim još jednom jako i iskonski strasno. Lice ti je skoreno a opet elastično. Neobjašnjivo. Otvaram vrata kao stranac i pozdravljam te rečeni*
– Nadam se da će se tvome mužu svideti večera. – službeno, kao da sam ti kuvar
– Hoće sigurno. Pojeo bi masnu krpu kad dođe s puta – odgovaraš dok još u tebi bubri onaj *azam razvučen preko stola nameštenog za romantičnu večeru za dvoje.