Bijela jakna na krstarici

33
Share
Copy the link

Teško bruji svemirska krstarica, broji eone. niz obalu cvatu trešnje među lovorima i svetome tlu na kome buja kuš i lavanda odaju priznanje. cvjetovi opadaju i prave snijeg oko stabala. idem na jug. putujem zreo za san, jure metri magistrale, a preko bijele crte mi titra njezin pogled pun gorčine i srama. kaže: ne kod mene, odi u hotel, pa se tamo nađemo.
zbrajam hotele u gradu, nazivam dan dva prije i rezerviram. ovaj je najbliži uz nju, samo prošeta kojih stotinjak metara i već je kod mene. tu sam, šaljem sms. nisam zaključao sobu. iz nje ionako nemaš šta uzeti. tek odnijeti krevet, ložnicu ljubavnu od dva ležaja spojena u nas dvoje koji nikad nismo par. jer: a nemožemo, on me je napustia, a još se razvodimo, šta će svit reći, ovo je mali grad, svak svakog poznaje. tješi se da je recepcioner neće prepoznati i računa na diskreciju hotelskog osoblja, tih duhova ugode doma i kada nisamo doma. ona slobodno ulazi, čuje tuš, gulim sa sebe kilometre i benzin. i prašinu iz očiju, prašinu dugu 500 kilometara. samo da sam uz nju. potrebna mi je kao voda, kruh i zemlja, a nje nikad nema, grintceza moja. južna boginja. tama tužnih misli na svjetlu sunčanijega dana.
Sva je bila zdvojna kada smo se sreli, daleko na sjeveru, u rijeci. dovela je frendica, ona posao, a ova… he, posao! zar bi ****ko kao ova boginja išla tek tako dijelit milost nekome koga zna tek par chatova, s kojih se ne skida i kada me nema tamo. kada sam ća, opet sa****jom: sms-pjesme lete tamo dole, putuju njoj u krilo, zazviždi mobitel i ne skida se smajl sa njuškice. boginjine.
Dovezem se na mjesto koje smo dogovorili, sparkam motor i nazovem je: gdje si? pred kućom. kućom? kojom? pitam ja. a nekom, veli ona. i prolazi pored mene. čujem u prolazu glas isti kao u slušalici, slatko promukao. čujem je i pored sebe i u eteru. ona gasi mob, mene ne čuje, ne prepoznaje. prođe pored mene, ne vidi me. boža s juga sanja prvi pogled, vjeruje u kemiju, fiziku i ko zna kakvu matematiku: ajme, bojin se, šta ako mi se ne svidiš, ja glupa koza zapalin gori ko`tebe, pa mi se ne svidiš ili ja tebi, ajme, umriću od tuge i srama.
ja je pustim sad nek ode. nek luta kada me ne vidi. šta ću joj ja. razočarano zvoni mob u mojoj glavi. da? kažem. a di si jebate? vrišti božica. tu sam. gdje sam uvijek bio, kenjam. a ima me kojih sto metara za njom. kad me ne vidiš, ko te jebe, mislim.
pa ti nisi normalan, a jesam nasjela, ajjj, zagrebe glas u mojem uhu. ja velim: propasirala si pored mene, niti moj osmijeh, niti lik nisi primjetila, ja za tebe ne postojim. jer ti si boginja. aj ne seri, di si kurče? jebate, pisme mi pišeš, a sa` me vozaš. ne, ne vozam te pizdo. velim: jes` vidila harli? ona se osvrće, veli: da eno ga. a jel vidiš koga kod harlija? pitam. a u pičku mile matere, veli ona. i trči nazad. mob se zgasio. ona dahće, ne usudi se pogledati. gleda u asfalt, motor, negdje pored mene. u moje ruke, valjda, jaknu, traperice. u šta gledaš? jebote. ne diže pogleda, kaže: joj, ne usudin se. šta ako si ružan. a tako si mi lip kad se pričamo. ja sam lijep i sada stojim pred tobom. kažem joj, i prstima joj tičem vrat. klize prsti pod bradu. podižem joj glavu, ona se ne da: pusti, kaže tiho. a ja gledam u njene lasi, mile lasi božičije. puštam je.
Naslonim se dupetom na harlija, gledam je i čudim se, ženi, ljubavnici, majci, djetetu. kćerki. jugu, bogu i vragu. jebote, šta je taj od tebe napravio. mora da je dobar jebac, kad mu sve to opraštaš i još ga voliš. koji je to strojar, čif od makine, pedijatar morao bit, da od tebe u djetetu napravi dijete u tebi. tako si gruba na govoru, a tako smjerna u ćutnji koje se stidiš, gutaš je. suze navru. vidim da plače, boža moja uzvišena. opet je dotaknem za rame, a ona samo sune na mene, privije se i skriva oči. i tako se držimo, a ona ne podiže oči. ja se uzjogunio, pa spuštam glavu niže, da bi joj oči vidio, pogled, sijev zjenice, ma bjeloočnicu samo da ugledam. lovi nas gusti riječki mrak ispod kandelabra koji je tu postavljen još za mussolinija, na betonskom stupu slivenom od crvenkastog šljunka i cementa.
Na, kažem. guram joj u ruke kacigu. ona sretna da može sakriti pogled, stavlja kacigu, zatežem joj remenčić ispod brade, i vidim da me još ne želi pogledati, ne želi moje lice spojiti s onim nepoznatim glasom i chatovima koji je vlaže i uzbuđuju, čak mi je rekla da je toliko narajcam da sama mora završiti dok se čujemo telefonom. svršava bezglasno, neprimjetno i bez daha. samo muk. tada znam da je gotova, kada zamukne telefon, samo zuj grada u daljini. njezinoga disanja nema. sve stane. kao pred neveru.
Guta harley kilometre, skoro sam stigao. preko žice vidi se luka i kuće, zaklinju se nebu u sutonu, sunce odlazi neko drugo mjesto grijati, veseliti i ljubiti. kliknem speeddial i evo mi zvona u glasu. jednom, dva. treći zvon, samo što je počeo, prekide se: u glavi mi nezin duboki alt, grebe kao turpija, jebozovno i mljackavo, južno, mokro: dolaziš li? di si, zaboga, čekan ka luda. di si?
Vozim kroz suton. drži me za prsa, jako i drhti, nesigurna u zavoju, nespretna na nizbrdici, naginje se na krivu stranu. ratni konj je srećom stabilan i trom. ona lagana i bez gravitacije. vozim je na koncert, željela je vidjeti tu grupu, veli da su joj najbolji, da su ka život sam, da ih najvoli. stižemo na parkiralište na preluci. zavrnem zapešćem pozdrav, zarošta mašina. silazi iza mene teško i tromo, boji se. ne skida kacigu. ja je gledam, vraćam naočale na nos, ona i dalje ima pogled negdje oko mene. ne na mojem licu. velim: a čuj, možda te i puste na svirku, ali nećeš ništa čuti, ako ne skineš…taj oklop za vožnju ne da zvuku da se prostre. a šteta benda, a i karte sam kupio. pa se smijem. to ju okine, zgrči se i okrete, pada. ja je ulovim s leđa, meko, nježno, preko jakne, preko kože, osjećam njezin dah, tremu. ulovim je za kajšiće na podbratku i otkopčavam ih lako, brzo. navika. ona zakima glavom, oslobađa se kacige, nije navikla. prostire se njezina kosa, diže se za kacigom, od elektriciteta. miris njene kose prodire kroz noć uz more, iz dvorane čuje se buka, ljudi vrište, palice odzvanjaju: tak! tak! tak! doboš sunu iz buke i urlika, i bend počinje. ja je okrećem u mrak, tamo gdje je tama najjača, ispod trešnje, ili je to amul, ma nije bitno. podignem joj bradu i utisnem svoje usne na njezine. pušta me k svojim usnama, jezikom ispipava moje brkove, usnice. ona ima ukus na duhan i maline. žmiri i jezikom pokušava me dokučiti, lijepe obrve stisle se do obraza i usisava me, polako, ali sigurno. igra se, oslobađa. ja otvorim oči i vidim oko. uplašeno oko, pa stisne oko, pa ja zažmurim i dalje je ljubim. opušta se u zagrljaju, pa se napinje, pa se opušta, pa se napne, pa zadrhti. pa još jednom zadrhti. pa otvori oči i odvoji se od mene. gledaju me njene oči, duboka bol u njima. o jebo te, pa šta si to napravio? velim njemu, kapetanu. koja je to ozljeda da te božije oči tako pate. pa je zagrlim i držim uza sebe i odahnem: konačno.
Ulazim u sami centar grada, svjetle ljudi ispod neona, gibaju se, odlaze i dolaze, automobili zavažaju, pokoji motor, prepoznajemo se, lagano se pozdravimo ramenima, tijelom, braća u slobodi. idem niz cestu pored dvorca, pa kroz zavoj na rivu. pa do mora. pričam joj gdje sam. odi još malo naprid pa ćeš vidit moj auto. a onda kreni zamnom, veli boža. vidim dole niz obalu citroen, blenda mi. namiguju svjetla u daljini. skrećem pored nje, pristajem ko barka uz gat. iznad dima cigarete koju je ****om upalila, čuo sam zippo dok me je navigala, gleda me. smješi se. no, oči joj i dalje imaju onaj odsjaj mraka i dubina gdje posejdon kuje oluje i cunamije.
Zagrljeni smo na koncertu, i ja i ona bi da smo sada miljama daleko. krije pogled, ali me pogledava, pokušava me zavoljeti, gleda. osjećam: ne spaja pojavu sa nježnošću. ja grub, neotesan, koža svuda po meni, smrdi na rigotine, pivu, duhan, pljuvačku, castrol. ona… princepessa s juga, namirisana, dotjerana, uredna, rebe joj stoje ko salivene, poslije mi veli da joj po narudžbi jedan lik šije. na nogama marte, ženske, plave. svijetloplave. u ustima cigareta koju ne vadi. puši i previše, tri kutije, kaže. ja moje smotam po želji, nekad tri nekad deset, kako sam taj dan raspoložen. i koliko je zanimljivo biti koji dan. majica sa slikom benda, pomno izabrana. slaže se s ostatkom odjeće. uzela je kožnu jaknicu, bijelu kao trešnjin cvijet, kratku, lijepu, neobičnu, ali paše uz harlija. sve na njoj pasuje uz harlija. i ona ide uz harlija, ali pogled. nikako ne paše. nema slobode, osjećaja vjetra, brzine, nema smijeha od srca. nema te neke… hmm, moyo. nema moyo u njoj.
Bend svira neumorno, kopa po venama, udara u glavu, zvuk je zid od betona, ona se giba, tjera mene na gibanje. sva je na meni, noga uz nogu, tijelo uz tijelo, pripijena uz bok na pola, osjećam joj sisu kako tvrdom bradavi**** lagano nažuljava moju majicu. znoji se ispod pazuha. ostavlja mi znoj na ruci, peče me. okrećem je k sebi i ponovo je ljubim da se uvjerim da je tu, da je uvjerim da sam tu. opušta se potpuno, cuga iz boce, pali cigaretu. nervozno je uzme među kažiprsta i palca, okreće se k mome uhu i poliže me. ljigavo, vlažno, smetlarski. liže mi znoj sa vrata. trnem, budim se, ona spušta pogled i vidi da sam probuđen. pa ponovo me licne po vratu. ja je okrenem k sebi, i zagrabim je cijelu usnicama, do njezinog palucavog jezika, udišem je. ona bez zvuka lecnu, opusti se skroz i preda mi svoj dah. odjednom sva pluća istjera u mene. moyo se budi.
Idemo negdje na cugu, velim u mikrofon ispod kacige. ne. vozi dalje. idemo k meni. smijem se glasno. najzad, njezina postelja, njezin svijet. vrućina me okreće, znojim se ispod kacige, u ušima mi titra njezin glas. vozimo se uzbrdo, pa niz aleju, drveće oko nas, pa do bolnice. a pa onda skreni livo i stani kod žute zgrade. kaže mi. stajem, kočim. gasim šklopociju. zadrndam posljednji pozdrav svim bikerima svijeta i ugasim. koda kroz crescendo auspuha. da se zna da sam i tu pokrstio zrak harlijem.
U mom stanu mrak. samo par seoskih pasa, a kroz prozor dohodi ulična lampa. njezina bijela jakna nestaje u mraku ispod prozora. ostaje u majici. skida se. mirno, staloženo, kao gospodarica svijeta. ne drhti, nema zaraze, straha, kolere, kuge, gladi. zna gdje je, laptop virka s ruba stola, otvoren i svjetluca. čujem je kako misli: eto, tu je to mjesto, tu me je našao, tu smo nas dva, a ne ovdje. skida majicu, nema grudnjaka, sise joj stoje lijepo, samopouzdano i znaju da su još stvarne. u njihovoj četrdesetoj, još su poželjne, tvrdih bradavica i nježne kože. velike i čvrste jabuke, širok razmak među njima. bez težine. kao da im je božije ime njeno dalo bezvremenost mladosti. stomak kao sedlo harleya, meko i dajno odvaja se od okolnoga zraka i čini liniju ljepote. veliki kožni opasač sada se sklanja u stranu i otvara botune na rebama, polako izviruju bijele, obične, pamučne gaćice. skrivaju oblo stvorenje, koje bljesne na svjetlu i u okretu odlaze rebe u mrak poda. duge noge, bez marti koje je, nekim volšebnim pokretom koji nisam ni primjetio, fasciniran njezinom sisom lijevom i desnom, skinula, odzvanjaju svjetlom kroz prozor sobe. duge, nježne. lijepa, skladna koljena, dugi listovi, mazna bedra, jaka stegna. stoji tako boginja i iz mraka me promatra. kao da se čudi: pa što čekaš? ja se skanjujem, oklijevam je dotaknuti, taj je eter među nama gust kao tri zraka. ma ne tri… trideset i tri zraka, gusta kao tlo pod nama. težak sam, jer ja bi to, što je tijelo boginje, želio ljubiti, ući u to, opsjedati je kao vitez neki zamak. a to je sada moj zamak, i u njega imam ujahati kao gospodar, a ne ratnik.
Uhodim u njezinu kuću. vodi me niz prolaz, žut kao i zgrada. gegav, pomorski hod tu je prisutan, kapetana i mornara, bijelih udovica i djece, klinki smjerna pogleda i klipanića školaraca koji se iz zabave zezaju s klinkama, prave im psine i vuku ih za kike. pogladim je po kosi, dugoj, snenoj, teškoj kao kaciga. kikastoj i maznoj. domaća vrata, široka, građena za buru i jugo otpiru se, uvodi me boginja u predsoblje, veliko, široko i visoko, pa pored ormara do sobe. u sobi je krevet. velik, lijep, bijel, nizak. ja je hvatam za guzove i zahvaćam rukom naprvo, k sisi, napipavam već krutu bradavicu i ljubim je u vrat odozada. ližem je iza uha. jecne, okrene se, sneno i usporeno, zagrabi me, prstima krene k mojm usnama, kao da želi još usana na svojima, kao da ne vjeruje da su usne ovdje. bacamo se na postelju, obučeni i željni.
Stojim u mraku nasred sobe, tražim osklonac na zidu. ona, ne osvrćući se, čistim i nepatvorenim osjećajem gospodarice prostora, sjeda na moj ležaj. gledaju me njezine krute bradavice, spusti pogled k njima, pa zagleda negdje u stranu. ja uza zid moje sobe šutim, čekam. nema me. bez daha gledam svu tu ljepotu i osjećam da se stidi. poznaje me zaista tek tih par sati vožnje, koncerta i ljubljenja i sada gola i smjerna čeka. što ću ja to s njom učiniti, što ću ja sada reći, da li ću je zavoljeti, da li će mi se doista svidjeti. daleko od doma, muža i sigurnosti, boginja s juga čeka moj potez. da li ti mene želiš, da li stvarno želiš? pitam. da, kimnu kosa, nema lica, nema očiju. promukli njezin glas puni sobu kao i svjetlo ulične lampe: da, ako me i sada želiš. kleknem na koljena, ulovim je opet za bradu, podignem njezinu tugu k mojim očima i vidim sjaj, tračak sjaja. javlja se moyo, sve sigurniji i glasniji. čeka, vidim. osluškuje. želi. polako spuštam usnice na te njezine bradavice, fasciniraju me, prže mi obraze. ona dah zadrži, ne pušta ga kroz glasnice, tiha je i smjerna i dalje. strese se. od jeze, namreška se koža, ogrubi. ljubeći joj sise, rukom polako primim je za vrat. sunu iz lakta njezina ruka do mene, pokuša me obujmiti, uloviti oko ruba majice, pa je nervozno zadiže, poteže. ja joj pomažem, skida majicu s mene. pruži prste i dlan do hlača, tamo gdje je nateknuće, pipka, provjerava. mene to još više narajcava, osjećam joj prste kako prate oblik kroz hlače, osjećam dodir kroz gaće, osjećam njezine prste kroz sve te slojeve odjeće do kože. pokušava dokučiti veličinu, dužinu, širinu, tvrdoću. nervozno me hvata za pojas, kida ga. ja je smirujem, mičem njene nervozne prste, ali ne daju se prsti, zajedno s mojima otkopčava pojas, ona i ja hvatamo zip, povlačimo ga dole, malo mi zakači dlake i osjetim kako ih kida. ali nema tu bola, samo jači nadražaj. povlači mi hlače do koljena. tad pusti moje prste, zagrabi ispod gaća. odozdola iskoči kurac, i ona ga halapljivo zagrabi ustima, provjerava miris, okus, aromu, težinu na jeziku. pruža jezik ka jajima, uvlači ga cijeloga i nestaje joj u grlu. jeknem, osjećaj je intenzivan i božanstven, traje, ispunjava, dolijeva benzin. savršeno dobar osjećaj koji traje.
Polako se izvučem i poguram je da legne. ona glasno izdahnu, huknu, nervozna i željna, napaljena. zabaci se i pade na ležaj. njezini tabani, french lakirani noktići, lijepi gležnjevi koje prate skladne duge noge na hladno tamnom svjetlu kroz prozor, ostaju na podu. kleknem ispred tih savršenih nogu i polako klizim jezikom od njezinog koljena preko stegna k njezinim gaćama. slan ukus mora i znoja, miris kože i aroma parfema, ženskog, laganog i nježnog, miris iz gaća rajca me. jaki miris želje i vlažne vagine, koja se dugo vlažila, valjda još od prvog poljupca dole na preluci, me izluđuje. nježno utrljavam nosom u taj vlažni pamuk, zapinjem, igram se, pokušavam usnama oko ruba gaćica podići malo ih, na stranu pogurati, barem malo, stegno me uz obraz miluje, zapinju mi dlake s brade za tkaninu, ona jeca, dahće, migolji. klize mi dlanovi preko njezinih gležanja, preko listova, koljena, zakoljenica, preko stegana, do bokova, uzimam rubove gaćica i potežem polako, nježna koža ima otiske od gume, osjećam naboriće vrhovima prstiju i potežem, skidam zadnji zaslon ispred božičine ljepote, miline i nabreklih usmina koje željno iščekuju poljupce, jezik, usnice na njenim malim usnama.
Miris njezinoga bića posve me obuzima, kuha negdje u meni ta juha njezinih sokova, mirisa i kušam je. usnama lagano od međice prema gore potegnem. ni suho ni mokro, još se usne zapinju za nježnu kožu i od pamuka isušene sokove oko labia. gornja usna napipava onaj luk iznad, otvara se njezina vagina pred mojim licem i ja lagano jezikom licnem ispod samog klitorisa, pa oko njega pa ga uzmem usnama. protrese se boginja i zamuknu soba, psi i svjetlo. zamuknu i boginja, prestade disati. prestaje se tresti. pogledam joj u nabrekle bradavice ispred brade, ona pokušava dići glavu, ali samo jeknu i ponovo spusti tešku kosu na ležaj.
Polako, da ne uznemirim zrak, klizim prsima preko njezina briješka lagano obraslog i njegovanog. glavićem zapnem za gornji rub njezine ženskosti i uđem lagano, polako, slobodno i cijeli u njezinu vaginu koja je boginja. gleda me razrogačenih očiju, upija me i ne vjeruje. još uvijek da sam tu, uz nju. da se ševimo, a tek smo se upoznali. ona mama, teta, kapetanica, kurva, radojebnica. bijela udovica. ostavljena, sama i nesigurna na milost i ne milost riječkoj nevolji i smijehu. moyo. opet svršava, u valovima, lagano, klizi kao brodica po ulju, kao veslo staroga mornara koje zaranja dovoljno duboko da ide, dovoljno plitko da se ne umara. sve zastane, šutnja je bremenita i teška kao kamen s dna mora.
Polako se okreće, ja je gledam i rukama i očima, njezina je stražnjica veličanstven prizor oblina, krivulja i savršeno se slaže s mojim dlanovima, njena bedra taman široka za moje ruke, grlim je prstima za zdjelice i natičem se odozada, do kraja, samo jaja ostaju vani, a i njih želim staviti tamo, u toplu i vlažnu božičinu pičku. i opet, niti stenje, niti glas da pusti, samo steže vaginu oko kurca tako jako da svršavam naglo, žestoko i tresem se kao sumanut. koljena nas ne drže više i padamo.
Jutro je rano, nije još ni zora, mi se mazimo na ogromnome jebarniku u njezinoj raskošnoj sobi, toliko drugačiji svijet je tu na jugu. vrućina je, para naših tijela, miris pljuvačke, jebovine i znoja ispunjava zrak oko golih tijela, ja klečim pored boginje i gledam to tijelo, valeure oblina, boje mesa koje prestaju u rubovima bjelini plahti. kosu koja se rasipa kao vodopad oko njezinih ramena, slatkih, dovoljno jakih da je lijepa, dovoljno mekih da je žena. prsti mi klize po njezinim leđima, stražnjici, rascjepu, dotaknem šupćić, ona migolji, pa vraćam ruku nazad k vratu, pa opet k guzi.
I tako, veli ona. govori već dugo. ja je pozorno slušam. znaš. nećemo moći ovako. ti si daleko, a ja san si našla posal. slikaću neke kataloge, radiću jebate. a ja ti ne želin otić odavde, ovo je misto sav moj svit. pa neću više moć poslon za rijeku, a gori, ako nisan bar jednom tjedno s tobon, ka i da nisan. a ti imaš svoj posa`, dite, bivšu, zna` da ti se ne da preselit. a i nešto, onako, kad se razmislin, baš te i nisan doživila ti znaš da ja virujen u kemiju, a više mi dođeš ka… a šta ja znan, ka ljubavnik. jebač. malo te je tu. znaš, meni triba neko dame voli, dame mazi, a ka` te nema, šta ću. ja opet moran sama sebe svršit. jebiga.
Mene je u tome trenu zabolilo oko prostate, jak, oštar, težak bol. valjda se vidio na licu. nježno moje milo s juga, počele su njene oči suzit. ja te ne volin, šta ću, veli ona. motrim je, gledam boginju. gledam kako se mojo riječ po misao gasi u njoj. evo, opet se vraća onome što je jače od nje. govori: znaš, smeta me šta si tako brz na ričima, šta si gad jedan kakav ne moren ja bit. a i ne moren. znaš da ne moren se s tobon šetat po mistu, nije lipo da me vidu s tebon pod ruku, a još se rastajen, ovo je mali grad, ogovaraće me, šta ću onda? a i ovako je bolje dok se nismo zavukli u neku tu… štajaznan, nemoš to ni opisat. šta mi dođemo? upita me i s obrvama.
jebači, velim ja, sexualci. pa se nasmijem. ona me pogleda tužno, vraća se onaj pogled, prvi naš pogled kada sam na koljena pao od njezine tuge i jada. ti nisi ozbiljan budalo, govori mi: samo dođeš i odeš, nema te cile šetimane, a ja po tuzi, i po boci znan potegnut, bojin se da se propijen. nije lipo vidit me pijanu, stukla san tako već auto jednom. sram me je. i odvraća pogled s mene. skriva ga, ne želi me gledati, gleda kut kreveta, posteljinu i veliku sliku ničega što je naslikao genijalac. savršeni zapletaj boja, poteza i linija. linije sudbine krojene od strane velikana. gledam za njenim pogledom koji titra po tome platnu. upija ritam, presliku neke emocije iz davnine. i gledam i ne vjerume da je to moguće: gase se oči, gasi se boginja. tama ulazi, moyo. moyo odlazi negdje, parkira se kraj mene, bruji mašina uza zid iza mojih leđa.
Ustajem, ostavljam je zamišljenoga toga pogleda na krevetu kako grli koljena, nakon poljupca u tjeme na vrh kose, divne božičine. kuham kavu. motam prvu jutarnju. palim. zipo zvekne kao čekić o prazne zidove kuhinje. čujem zvuk vode iz kupatila. pušim, pijem kavu. ulazi boža, sva vlažna od tuša, sjeda preko puta mene na stolac, vadi pljugu iz kutije, uzima zipo i kresne. posljednji jeb duša u divljini krepao je kao stonoga zgažena traktorom negdje na pustoj livadi osutoj ciklamama i crnim glogom. duhanski dim ide mi k licu, a ja se ne sklanjam već halapljivo udahnem božičin dah.
Krstarica rošće milijarde milimetara. vrti se mašina, zabijaju se klipovi u cilindre kao ja u njezina bedra. glatko, jako, intenzivno, preromantično i mijenjam brzine naviše, zuji moj oklopnjak. a snijeg trešnjinih cvjetova koji plaču ljeto grmlju kuša i lovori uz cestu zavijaju iza mojih ramena. urliče motor jače od mojih svršavanja, izvikanih pjesama. o moyu, o boginji. o ženi koja se vratila tamo gdje joj nije mjesto. o tijesnim rebama. savršenim noktićima, upasiranim majicama, bijeloj jakni koja pjeva blues, površnim kavama i praznim razgovorima bijelih udova južnih. bodulskih. zavija kao gitara na mjesečini, tresak duše na cesti. nema rastanka na drumu.
Redovito o božićima dođe sms: mogu nazvati? zazvoni moj mob. javim se. promukao i hrapav glas iz daljine plače mi o samoći, tuzi i priča mi priču kako je zaljubljena, a ima kemije al` je on, taj uvijek i redovito neki drugi, neće: ajme, ostaću sama. i rida beskonačnu tugu koju niti jedan moyo ovoga svijeta ne može ispuniti. boginja južna sama plače u tužan stroj bez duše, a moje srce iznova kida se na dva