Prekasno (ljubavna)

34
Share
Copy the link

Kao da citam stanice jedne iste knjige iznova, i svaka stranica ponovo boli kao i pre. Kao da sam stvoren da sam sebi nanosim bol, nastavljajuci sa necim sto me vodi duboko u emotivni ponor. Padam, bez padobrana, u nadi da ce me tamo neko sacekati, al’ znam da to vise neces biti ti. Vec sam prosao kroz celu ovu pricu, vec sam patio, samo ovaj put uloge su drugacije, nisam ja taj koji zeli nastavak price, jer vrlo dobro znam njen kraj.
Jednom, ne tako davno,sam rekao kraj, i pokusao da zatvorim knjigu, koju sam toliko meseci pisao, samo najboljim uspomenam na nas. Nisam zeleo da je odbacim, zeleo sam da zauvek bude u mom srcu, kao uspomena, na tebe, onoga koga sam voleo najvise na ovom svetu, kao nesto sto ce me voditi dalje, savki put sa novim entuzijazmom. Ali ti si ostavio prst, tamo gde smo stali, u nadi da cemo poceti ponovo. A onda sam, naravno kada sam se najmanje nadao, naleteo na tebe. Mucio sam se neko vreme da li da odem i da se ne javim, ili da kao muskarac pridjem, i pokazem da stojim uspravno, i da nastavljam dalje samo zahvaljujuci tebi. Ali nisam ja bio taj koga je rastanak pogodio vise, pricao si samnom, sa strahom da me pogledas, a kada sam rekao da idem da se vidim sa nekom drugom, nisi mogao da izdrzis. Pogodilo me je to jer te nisam upoznao pogurenog, i nisam mogao da verujem, da ti, ti koji si sagradio zid da bi me zadrzao dalje od sebe, ti tesko podneses to. I onda poruka koja me je slomila. U tim kratkim recima si napisao mnogo toga, poznavao sam te dovoljno dobro da znam da ti je bilo tesko. Dosta si sebe ulozio da mi priznas to. I to me je pogodilo. Mislio sam da sam ja taj koji pati, pogresio sam. Proslo je nekoliko dana, a srce je sve jace lupalo, preovladavajuci razum, koji je do tada vladao. Predlozio si da se vidimo, dosao sam jer sam zeleo srcu da objasnim da te vise ne voli kao pre, vec kao prijatelja, kao nekoga sam kim sam podelio ne samo savrsene trenutke srece, vec i samog sebe. Da nisam dosao, proklinjao bih se, jer uvek postoji ta nada da ce sve biti kako treba, a ona umire poslednja. Nisam zeleo da te pogledam u oci, jer bih potonuo, jer bih se vratio u sve one fenomenalne trenutke koje smo proveli, i ipak sam pogledao. Priznajem, da je to bila i zelja moga srca, koje je ponovo lupalo ludo, u tvojoj blizini. Slatkim recima, i medenim osmehom ubedio si me u suprotno, otvorio sam knjigu, znajuci u napred sta me ceka.
Dosla je i ova prokleta nedelja, pozvao si me da se vidimo.
Dosao sam da te vidim, na kratko, samo trenutak, i par kratkih prijateljskih reci jer je situacija tako zahtevala. Kazes da si se obradovao kao malo dete. Kratak dogovor i zelja za vidjenjem, ponovo su me toga dana doveli tebi. Gledao sam kako treniras, svidjalo mi se kako mi u prolazu namigujes i smeskas mi se, najlepsim osmehom kojim si me mnogo puta pre kupio. Cekao sam te da zavrsis, nervirao se po malo, ali sam te docekao sa osmehom, najboljim koji sam mogao da stavim. Seli smo da popijemo pice, a onda je zazvonio telefon, i bez gledanja znao sam ko je. To mi je doslo kao so na ranu. Mnogo puta sam slusao vase razogovre, i nisu mi smetali. Nasao sam nacin da se pomirim sa tim da sam drugi, u tvom malenom svetu, ciji sam deo toliko zeleo da budem. Ali ne ovaj put, ne danas. Slatke reci koje si joj uputio, dogovori koje ste pravili, naterali su me da shvatim, da koliko god da mi kazes da me volis, nisam jedini kome to govoris, da nisam jedini kome pises, kome saljes poljubce, kome zelis laku noc i budis ujutru. Sve je to sada, po prvi put, izaslo na videlo u mojoj glavi. Barijeru koju sam napravio prema vasoj vezi, slomio je jedan maleni razgovor, koji je govorio i vise nego sto je receno. Primetio si to, znao si da nesto nije u redu, a i vrlo dobro sta je to sto ne valja. Nastavili smo dalje, a rekao sam da nije trebalo da se vidimo uopste. A tvoje reci ” ne dizi ruke od nas”, i ” ne odbacuj nas olako”, naterale su me da pomislim da si mozda u pravu. Posao sam opet stazom, ka dubokom ponoru i propasti. Otisli smo zajedno na nase mesto. Mesto na kome smo se nekoliko veceri pre toga nasli, na kome smo proveli neke savrsene trenutke, na kome si me ubedio da pocnemo ponovo, i na kome cu zatvoriti nasu pricu. Jer ovaj put je bilo drugacije, okrutnije i crnje. One crne misli koje su mi opsedale glavu, nisam uspeo da ofarbam u belo, kao pre. Svi nasi trenutci koje smo proveli zajedno, nisu uspeli da prizovu dovoljno radosti, i probude onaj osecaj u stomaku koji je svaki nas trenutak cinio vrednim pamcenja. Pamticu i ovaj dan, ali ne po dobru. Delimicno mojiom greskom, jer se mozda nisam potrudio dovoljno, da odglumim da me ne muce tamne misli, sve je krenulo nizbrdo. NIsi zeleo da budemo intimni taj dan, ali meni je to trebalo. Trebalo mi je da dokazem sebi da je prekasno, da je kraj. Kazes da ti je bilo lepo, jer su tvoji leptirici ponovo oziveli onda kada smo se sastali, a ja sam nasao nacin da ti ubijem to osecanje. Mozda sam i pogresio, a mozda sam i nesvesno uradio pravu stvar, vreme ce pokazati. Rekao sam ti da mi nije bilo lepo i da mojih leptirica vise nema. Muski si to podneo, na cemu sam ti zahvalan.
I onda kisa. Kao u nekoj glupoj drami, u svakom tragicnom momentu, ona padne. Sluti na lose, i prati svaki los momenat, kao da place za nama. Sedeli smo u kolima, bez puno reci, pravio si se da ne razmisljas, a nisam mogao ni da predpostavim kroz sta prolazis. Rastadosmo se, bez suza, jer su one davno precenjene, ali kao dva coveka koja vise nemaju sta da traze jedan od drugog, iako to mozda i nije istina.
Nisam otisao pravo kuci, ne bih to podneo, otisao sam negde gde bih zaboravio, bar na tren, na nas. I onda poruka od tebe, kratke reci ” ja i ti kao da ne umemo da budemo srecni “, ta kolicina istine u tako maloj formi, zadala mi je strasan udarac. Predpostavio sam da si sam, i da prozivljavas, ono sto sam ja pre. Znao sam dobro kako ti je. Nisam voleo sto si tuzan, nisam navikao da te gledam kako padas, jer sam ja obicno bio taj, koga si ti dizao sa poda kada stvari zaguste. Pozeleo sam da budem kraj tebe, vise nego ikada pre, zeleo sam da te utesim, da ti objasnim kako da prodjes kroz sve ovo, kao sto sam ja pre, ali to je stvar kroz koju ces proci sam, a znam i da ce ti ona pomoci u tome, jer ces se sada njoj posvetiti sa novim zarom, ubedjen sam u to, mozda cak i to zahtevam od tebe. Mozda sam ovim njoj ucinio uslugu, a ako je tako drago mi je. Vredna je ona tvoje paznje, cim je toliko pazis, a znam da je ona potreba tebi koliko i ti njoj. Sve ja to znam, mozda zato sto sam sa tobom postao pun razumevanja za tudje potrebe. Ali sigurno znam da sam zbog tebe postao mnogo bolji covek, ali nekoj drugoj. Srecu smo prokockali, onda kad nam se zelje nisu usaglasile. Ja sam te zeleo kao malo dete, a ti si gradio zid, a sada sam ja podigao zid, posto sam srusio tvoj. Nije vise ni vazno jer je sve receno, samo nisam stiago da ti kazem hvala za sve. Da ti kazem da me je tvoja ljubav promenila, na nacine koje ne mogu da ti opisem, da te zauvek zelim kraj sebe, kao prijatelja, jer je to sto si ti meni bio, je i previse vazno za mene da bih te tek lako pustio da odes. Ali odavde svako ide svojim putem, a moj put sam odabrao zahvaljujuci tebi.

. . . Zauvek tvoj zeka. . .